Ing. Radoslav Franjetić iznosi svoje stavove kao i konkretne prijedloge o muzejskoj arhitekturi i namjenskoj gradnji muzejskih zgrada. U snažno emocionalno angažiranome tekstu autor se ocrtava kao vrsni znalac hrvatske kulturne baštine, a posebice nesretnoga stanja osječkoga muzeja koji se u više navrata kroz svoju povijest selio iz jednoga u drugi neadekvatni prostor. On stvara viziju „muzealnoga grada“ koji bi na jednome mjestu okupio što više različitih muzeja, oko njih bi bili dostupni svi potrebni prostori (čuvaonice, radionice) kao i popratni sadržaji (knjižnice, dvorane za predavanja) te stanovi za stručno i pomoćno muzejsko osoblje. Tramvaji pa i željeznica vodili bi u središte muzalnoga grada okruženoga botaničkim vrtom… „Svemu što služi muzealnoj svrsi ima dati, pružiti, olakšice i potporom, koje se davaju nogometnim igralištima. Tada će se postići što se želi.“(str. 31.) U završnim poglavljima naglašava „Iz razloženoga se vidi, da bi ovakav muzealni grad mogao poslužiti kao magnet, koji ne bi samo privlačio graditelje i gledaoce, već i predmete sa sviju strana.“(str.37).
We use cookies to track visits to our pages (Google Analytics) for the purpose of improving the pages.
The statistics are collected anonymously, and by accepting, you agree to the use of cookies.
Find out more
