summary:
Knjiga s čijih se korica smiješe supružnici Baloković – ukoričena je ostavština Borivoja Popovčaka (1955. – 2022.), nedavno preminuloga povjesničara umjetnosti, muzejskoga savjetnika i upravitelja Strossmayerove galerije starih majstora HAZU.
Ta opsežna monografija o donatorima Strossmayerove galerije – violinskom virtuozu Zlatku Balokoviću i njegovoj supruzi Joyce Baloković, rođenoj Borden, objavljena je u travnju 2020. godine nakon tri godine detaljnoga istraživanja građe arhivskih, knjižničnih i muzejskih ustanova, pri čemu je Popovčak posebnu pažnju posvetio Osobnom fondu Zlatka Balokovića kao i Balokovićevoj autobiografiji iz 1938. godine pisanoj strojopisom.
Sadržajno, monografiju čine dva dijela. Prvi je dio posvećen biografiji Zlatka Balokovića (1895. – 1965.) u kome autor kreće od podrijetla prezimena Baloković i rodoslovlja obitelji Zlatka Balokovića. Nastavlja se s opisom njegova odrastanja uz glazbu, početke glazbene naobrazbe uz majku pijanisticu i sestru Zorku, pohađanje Glazbene škole Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu, a kasnije i uz privatne učitelje u Hrvatskoj i inozemstvu. O svome koncertu u Glazbenom zavodu gdje je prvi put nastupio kao mladić 1907., Baloković je napisao kako je “spontana reakcija publike bila tako burna, da je prvi put u historiji te važne kulturne hrvatske institucije njemu bilo dozvoljeno da zahvali publici”. Nižu se podaci o njegovim uspjesima i odjecima u kritici koja je prepoznala njegov iznimni talent, među kojima je i onaj Antuna Gustava Matoša koji Balokovića prepoznaje kao „guslača budućnosti već iz njegovog prvog poteza gudalom“. Baloković nastavlja svoje studije i nastupe u inozemstvu, u Beču je 1915. svirao caru Franji Josipu I. na njegovu dvoru, a svaki se njegov koncert u domovini dočekivao s velikim zadovoljstvom.
Popovčak nadalje kronološki prati Balokovićev život i nakon njegova odlaska u Ameriku gdje „postaje dijelom njezina kulturnog miljea“, ali i upoznaje svoju buduću suprugu – Joyce Borden. Tekst prati njihov zajednički život, brojna putovanja i humanitarni rad te angažman tijekom Drugoga svjetskog rata, druženja i susrete s brojnim uglednicima ne samo kulturnoga nego i političkoga života. Nakon Balokovićeve smrti, a prema njegovoj izričitoj želji, njegova Joyce donira Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti Balokovićevu arhivu, muzikalije i drugu dokumentaciju kao i violinu „King“ Bartolomea Giuseppea Guarnerija del Gesùa iz 1735. godine, koju je svome suprugu poklonila kao vjenčani dar. Joyce utemeljuje 1966. i Zakladu Zlatko and Joyce Balokovic Scholarships iz koje HAZU dodjeljuje stipendije za školovanje naših studenata na Harvardskom sveučilištu, a oporučno ostavlja 34 umjetnine HAZU koje su kao Zbirka Zlatka i Joyce Baloković bile zaprimljene u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u rujnu 1972. godine i čuvaju se kao jedinstvena cjelina unutar fundusa Galerije.
Drugi dio monografije sadrži vrlo detaljan Katalog doniranih umjetnina koje su supružnici kupovali ili ih je pak Zlatko dobivao za poklon, a dio je naslijedila njegova supruga Joyce. Među njima su slike koje su među najvrjednijima u Galeriji, relevantne i u međunarodnom kontekstu. Tu su: “Seoska svadba” Pietera Brueghela mlađeg, “Krajolik” Camille Corota, deset crteža Jean-Françoisa Milleta među kojima je i “Djevojka koja mete”, „Terase rižinih polja s ratarom koji ore“ Waltera Spiesa, ali i likovna djela Otona Glihe, Zlatka Šulentića, Jakova Smokvine te pet slika Borislava Bogdanovića. Svaka je umjetnina popraćena kataloškim podacima, kvalitetnom ilustracijom u boji, popratnom bibliografijom i popisom izložaba te iscrpnim popratnim tekstom o provenijenciji slike, njezinim opisom, motivima, njezinom slikaru kao i mjestu umjetnine u povijesti likovnoga stvaralaštva.
Čitak tekst potkrijepljen citatima, popraćen detaljnim bibliografskim bilješkama, ilustriran dokumentarnim i većim dijelom neobjavljenim fotografijama iz ostavštine supružnika Baloković, monografiju čini ne samo vrijednim biografskim djelom nego i respektabilnim znakom zahvale Strossmayerove galerije donatorima kao i spomen „na to dvoje iznimnih ljudi“ uspjevši u potpunosti „ukazati na njihov bogat kozmopolitsko-društveni život i izuzetnu predanost filantropskim ciljevima i promidžbu Hrvatske u svijetu“.
Sve to zahvaljujući vrsnom stručnjaku Borivoju Popovčaku, koji je pišući o drugima ljudima i njihovim životima – ispisao knjigu i o sebi, u pozadinskom tekstu nevidljivom površnom oku čitatelja. Piscu koji je bio jedan od onih kojima vjerujemo i volimo ritam njihovi misli i rečenica. (Snježana Radovanlija Mileusnić)
