summary:
Muzej Sveti Ivan Zelina objavio je novu knjigu "Hajd` u školu mili đaci!" autora Igora Zrinskog, koja čitateljima otkriva koje su sve škole osnovane u Svetom Ivanu Zelini i njegovoj okolici do 1940. godine, kako je izgledala godina dana u životu đaka na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće te s kojim se sve problemima susretalo školstvo u svetoivanjskom kraju.
Prema dostupnim izvorima autor u ovom stručnom radu daje povijesni prikaz razvoja školstva na području Sv. Ivana Zeline i to na primjerima škola u samom Sv. Ivanu Zelini, Prepolnu, Psarjevu, Novom Mjestu, Donjoj Zelini, Omilju i u nekoliko redova o Donjem Orešju. Glavni izvor podataka su kanonske vizitacije, Građa za povijest školstva autora Antuna Cuvaja, Hrvatski državni arhiv i spomenice škola. Čitatelji saznaju kako se u početku poučavalo u crkvama i samostanima jer su jedini pismeni bili svećenici i redovnici, koji će stoljećima imati veliku ulogu u obrazovanju. S razvojem gradova raste potreba obrazovanja za obrtnička i trgovačka zanimanja pa se osnivaju sekularne škole gdje se uz vjersku obuku poučavalo u pisanju i računanju. Obuka se odvijala u crkvenim ili privatnim kućama. To nisu bile prave škole ni učitelji, već su obuku najčešće vršili župnici te uz njih orguljaši i zvonari koji su bili slabo obrazovani; neki tek jedva pismeni, a zvali su ih školnicima. Red u školstvu Habsburške Monarhije prva uvodi carica Marija Terezija popisom škola i reorganizacijom školstva. Školovani učitelji će se kod nas pojaviti u XIX. stoljeću kada ujedno imaju i obavezu organista, tj. orguljaša u crkvi za što dobivaju naknadu u naturi. Autor opširnije piše o velikom reformatoru hrvatskog školstva, banu Ivanu Mažuraniću koji donosi zakon o ustroju škola. Učitelji postaju javni službenici. Pored plaće imaju besplatan stan, drva za ogrjev i ponegdje zemljište za voćnjak i povrtnjak. Najviše podataka o školama i školstvu na području Sv. Ivana Zeline u XIX. i XX. stoljeću autor nalazi u školskim spomenicama navedenih škola, osim o školi u Donjem Orešju, gdje spomenica ili nije pisana, ili je zagubljena. Iz spomenica zaključujemo kako su sve škole imale iste ili slične probleme, a to su: manjak učitelja i školskog prostora koji je obično bio trošan i zapušten; nepotrebna i česta premještanja učitelja; nepolazak djece i bolesti. No, i u to vrijeme bilo je plemenitih ljudi - dobrotvora, ili današnjim rječnikom rečeno - donatora iz redova plemstva i bogatih građana koji su povremeno na više načina pomagali školama. Organizirali su i plaćali radove na popravku školskih zgrada, nabavljali učila i pribor za učenike, pokretali dobrotvorne priredbe i davali novčane priloge.
Poseban segment knjige posvećen je školskim vrtovima koji su bili zakonom propisani i kojima se pridavala osobita pažnja. Bili su to povrtnjaci i voćnjaci. Uzgajale su se jabuke, kruške, marelice, ponegdje vinova loza. Mnoge škole imale su i pčelinjake. Dio vrta zauzimao je cjepilnjak, a sadnice voćaka dijelile su se okolnim žiteljima. Zanimljiv je podatak kako su se sadili dudovi za uzgoj svilca pa su tako škole imale i tzv. dudilnjak. O svemu tome glavnu brigu vodili su ravnajući učitelji pa zaključujemo kako su imali mnogo posla izvan učionica i kako su postali stručnjaci u poljoprivredi te su bili omiljeni i cijenjeni. Vidimo da su brinuli o školi i učenicima, bili aktivni u radu zajednice pa su mještanima držali predavanja o zdravlju i higijeni, uzgoju voćaka i vinove loze, sudjelovali svojim proizvodima na poljoprivrednim izložbama gdje su osvajali priznanja i nagrade.
Kako su učitelji bili državni službenici, trebali su uvijek slijediti vladajuću ideologiju pa se, ovisno o stanju u državi, dodvoravalo trenutnoj vlasti. Autor navodi jedan primjer poslušnog sluganstva vlastodršcima što je vidljivo iz zapisa u spomenici škole u Prepolnu, gdje učiteljica povodom smrti cara i kralja Franje Josipa I. 1916. godine izražava duboko žaljenje - između ostalog, nazivajući cara brižnim ocem i prijateljem narodne škole i narodnog učiteljstva. Samo nekoliko godina kasnije nakon raspada Monarhije, ista učiteljica piše kako je skinuta slika Kaligule Franje Josipa I. i svečano bi postavljena slika regenta Aleksandra Karagjorgjevića.
Knjiga završava s 1940. godinom dokad je pisana većina spomenica, a neke se još vode do kraja 2. svjetskog rata kada i to prestaje. Neki su učitelji pisali spomenice savjesno s ljubavlju i pažnjom, dajući opširne podatke o školi, mjestu, gospodarskim i političkim prilikama pa se iz njih iščitava život jednog vremena.
(Stjepan Dragija)
