summary:
Priručnik izdavačke kuće Routledge „Creating Digital Exhibits for Cultural Institutions“ autorice Emily Marsh stručnjacima iz baštinskog sektora nudi mnoštvo vrijednih primjera, preporuka i izvora za stvaranje informativnih, pristupačnih i privlačnih digitalnih izložbi i iskustava za korisnike.
Još ne tako davno, manjim kulturnim institucijama možda nije bilo baš jednostavno opravdati potrebu za digitalnim izložbama iako se već prilično dugo vrijeme ulagao napor u digitalizaciju građe. No, kako je nastupila pandemija COVID-a uz prateći lockdown, većina GLAM-ova (galerija, knjižnica, arhiva i muzeja) diljem svijeta bila je zatvorena za posjetitelje. Odjednom je svima postalo jasno koliko je korisno imati mogućnost udaljenog pristupa izvorima, iako su se neki još uvijek borili s konceptom digitalne izložbe.
Prvo, uvodno poglavlje opisuje prirodu digitalnih izložbi unutar zajednice kulturne baštine te daje uvid u sadržaj priručnika. Drugo poglavlje daje pregled teorija dizajna muzejskih izložbi, kvalitativne analize dokumenata i književne analize u kontekstu digitalnih izložbi za kulturne ustanove, no ne daje sveobuhvatan pregled područja muzeologije, već prikazuje teorije i metode prepoznate kao najvažnije i najkorisnije za digitalne izložbe, posebno u slučajevima kada je osoblja na raspolaganju malo i/ili ono nije kustoske struke. Važnost teorije očituje se u razvijanju skupa načela i tehnika koje kreatori digitalnih izložbi mogu odmah iskoristiti, pa tako „Velika ideja“ Beverly Serrell kazuje da svaka kvalitetna izložba mora jasno pokazivati odnos važnosti između izložbe i potreba posjetitelja. Kao primjer može poslužiti citat bivše urednice New York Timesa Amande Cox koja navodi kako „Ništa što je doista važno nema ovakav naslov: „Evo vam nekih podataka. Nadamo se da će vam biti zanimljivi. Sadrži kritičke primjedbe i uređivanje.“ Iz tog razloga se posjetitelju mora pružiti jasno gledište koje nije puko potvrđivanje da je digitalna izložba omogućila digitalni ekvivalent fizičkog objekta. Konkretni savjet jest sastaviti izjavu o misiji za izložbu koja će dobro opisati prirodu i značaj izložbe i koja može sadržavati dvije-tri jasne, povezane, neophodne i usmjerene „velike“ ideje oko kojih će se izgraditi struktura izložbe.
U trećem poglavlju naglašena je potreba da se prouči publika i širi informacijski ekosustav, prije nego što se dublje uroni u proučavanje izložbenog materijala. Pritom treba imati na umu da korisnici sadržaja kulturne baštine nisu jednostavna niti jednodimenzionalna bića, da je u razvoju odnosa prema publici potrebno gajiti inkluziju, raznolikost, intelektualnu fleksibilnost i dublje razumijevanje. Fokus izložbi se u 21. stoljeću razvio iz onoga „o čemu“ u onaj „za koga“. Također, pri promišljanju o posjetiteljima treba uzeti u obzir da njihovo ponašanje u okviru digitalne izložbe može biti potpuno drugačije od onog na fizičkoj izložbi.
Četvrto poglavlje pruža alate uz pomoć kojih je moguće lakše razumjeti sadržaj, njegov značaj, načine na koje ga je moguće predstaviti i objasniti publici na privlačan i smislen način. Kako navodi A. Gazi, „Muzejski tekst je vjerojatno najzahtjevnija kategorija teksta […] Ipak, muzejski tekst je najmoćniji medij muzejske komunikacije i ključan dio cjelokupnog narativa izložbe“.
Peto poglavlje donosi niz studija slučajeva napravljenih gotovo u potpunosti bez resursa koji ilustriraju specifične izazove ali i primjere kako ih prebroditi. Ipak, vrlo je teško ostvariti ili održati projekt ako nema potpore s tehničke (informatičke) i upravljačke strane. Šesto poglavlje počinje savjetima kako povećati šanse za odobravanje projekta, s obzirom da se bez privole upravljačkog tijela projekt neće ostvariti. Prikazan je cjeloviti ciklus projekta digitalne izložbe od faze prijedloga, promocije, preko evaluacije pa sve do „umirovljenja“ izložbe.
Sedmo poglavlje se bavi rješavanjem praktičnih aspekata poput odabira vrste softvera, dizajna sučelja i potrebe za metapodacima. Iako treba odabrati softver koji najbolje odgovara zahtjevima određene izložbe, obrađene su i uspoređene karakteristike Omeke i Scalara kao najpoznatijih poslužiteljskih platformi za digitalne izložbe.
Posljednje, osmo poglavlje usredotočeno je na potrebe autora digitalne izložbe kao kreativnog stvaratelja, nudeći neke od izvora za kreativno pisanje, dizajn i sl. Autorica kroz pregled teorija razbija mitove o kreativnosti uvjeravajući čitatelja da kreativno razmišljanje koristi iste procese kao i „uobičajeno“ razmišljanje. Na taj način ulijeva samopouzdanje baštinskim stručnjacima da kompetencije za stvaranje digitalne izložbe već posjeduju, samo ih je potrebno uskladiti kako bi se stvorili digitalni projekti koji su usredotočeni na publiku i ciljeve organizacije unutar izložbene paradigme. Rečeno jednostavnim riječima, posjetiteljima izložbe zapravo treba reći što autor izložbe smatra značajnim i uvjerljivim u vezi građe, uz pokazivanje samih predmeta.
Priručnik Stvaranje digitalnih izložaka za kulturne ustanove vrijedan je resurs prvenstveno za knjižničare, arhiviste i druge stručnjake iz područja kulturne baštine koji žele promovirati digitalni sadržaj svoje ustanove najširoj mogućoj publici, no brojnim primjerima i s pregršt izvora svakako nudi mnogo ideja i preporuka za muzejsku struku i istraživače. (Tea Rihtar Jurić) Preuzeto sa: https://mdc.hr/hr/mdc/publikacije/newsletter/newsletter-20-02-2024/#digital
