Ing. Radoslav Franjetić iznosi svoje stavove kao i konkretne prijedloge o muzejskoj arhitekturi i namjenskoj gradnji muzejskih zgrada. U snažno emocionalno angažiranome tekstu autor se ocrtava kao vrsni znalac hrvatske kulturne baštine, a posebice nesretnoga stanja osječkoga muzeja koji se u više navrata kroz svoju povijest selio iz jednoga u drugi neadekvatni prostor. On stvara viziju „muzealnoga grada“ koji bi na jednome mjestu okupio što više različitih muzeja, oko njih bi bili dostupni svi potrebni prostori (čuvaonice, radionice) kao i popratni sadržaji (knjižnice, dvorane za predavanja) te stanovi za stručno i pomoćno muzejsko osoblje. Tramvaji pa i željeznica vodili bi u središte muzalnoga grada okruženoga botaničkim vrtom… „Svemu što služi muzealnoj svrsi ima dati, pružiti, olakšice i potporom, koje se davaju nogometnim igralištima. Tada će se postići što se želi.“(str. 31.) U završnim poglavljima naglašava „Iz razloženoga se vidi, da bi ovakav muzealni grad mogao poslužiti kao magnet, koji ne bi samo privlačio graditelje i gledaoce, već i predmete sa sviju strana.“(str.37).
Koristimo kolačiće za praćenje posjećenosti naših stranica (Google Analytics) u svrhu poboljšanja stranica.
Statistika se prikuplja anonimno i prihvaćanjem pristajete na korištenje kolačića.
Saznaj više
