sažetak:
U hrvatskom mjesecu knjige te uoči 35. izložbe izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija objavljena je nova MDC-ova knjiga Publikacije za osobe s invaliditetom – nakladnički izazov za muzeje. To je četvrta knjiga urednice mr.sc. Snježane Radovanlije Mileusnić u biblioteci Kako objaviti dobru muzejsku knjigu, serije priručnika iz muzejskog izdavaštva koji prati istoimeni ciklus edukativnih radionica za stručno muzejsko osoblje.
Knjiga donosi 11 tekstova posvećenih temi vrlo rijetko obrađivanoj u hrvatskoj muzeološkoj literaturi - muzejskim publikacijama za osobe s invaliditetom. Renomirani stručnjaci hrvatskih muzeja koji su prihvatili izazov izrade komunikacijskih pomagala za osobe s invaliditetom, likovni umjetnici te sami konzumenti specifičnih publikacija za osobe s invaliditetom, svojim su prilozima nastojali odgovoriti na pitanja:
Jesu li hrvatski muzeji dostupni za sve, odnosno omogućuju li hrvatski muzeji svim posjetiteljima fizičku, ali i emocionalnu te intelektualnu dostupnost kulturnoj baštini o kojoj se skrbe? Koliko su svojim radom okrenuti prema ranjivim skupinama, posebice posjetiteljima s invaliditetom? Primjenjuju li hrvatski muzeji koncept inkluzije u svojem radu, odnosno počivaju li na konceptu poštovanja ljudskih prava u procesu demokratizacije kulturne baštine? Ako im je u središtu interesa posjetitelj sa svojim željama, potrebama, sposobnostima i pravima, omogućuju li konceptom inkluzivnog muzeja aktivno sudjelovanje svima onima koji su zbog različitih prepreka – fizičkih, senzornih, psiholoških, kulturnih, socijalnih, tehnoloških, financijskih – isključeni? Konačno, i za našu publikaciju najvažnije pitanje, koliko je njih svojim izdavačkim projektima (prvenstveno katalozima i vodičima kroz stalne i povremene izložbe) pridonijelo komunikaciji muzejskih sadržaja? (iz uvoda urednice mr.sc. Snježane Radovanlije Mileusnić)
Tekstovi su namijenjeni prvenstveno stručnoj javnosti, ali i svim drugim zainteresiranim čitateljima mogu biti zanimljivi kao uvid u problematiku pripreme i izrade materijala (publikacija) za osobe s invaliditetom, kaže recenzentica dr. sc. Željka Miklošević zaključujući da je cilj većine tekstova instruktivnog, praktičnog karaktera čime bi se trebalo još više osvijestiti komunikacijske, ali i opće društvene pristupe osobama s invaliditetom.
Naime, podatak da 12 % stanovništva u Hrvatskoj, gotovo 540 000 ljudi, pripada jednoj od jedanaest kategorija osoba s invaliditetom upozoravajuća je i ujedno mobilizirajuća činjenica, podsjeća u predgovoru muzejska savjetnica Višnja Zgaga, v.d. ravnateljica MDC-a. Uz sve zakone, akte, preporuke i konvencije kojima je, na normativnoj razini, cilj njihova inkluzija – pa tako i omogućivanje pristupa baštini i muzejskim sadržajima – svjesni smo društvene diskriminacije: svjesni smo da nismo učinili onoliko koliko možemo kako bismo im pružili ono na što imaju pravo svi ljudi u zajednici – jednake mogućnosti.
Za osobe poput mene koje ne vide ili ne čuju, za osobe sa smetnjama u razvoju govora, mentalnim poremećajima, autizmom i sl. važno je da dobiju informacije na njima prihvatljiv način, kaže jedna od recenzentica, defektologinja Sanja Trempetić i sama osoba s invaliditetom naglašavajući važnost publikacija jer, knjiga je pisana riječ, ona ostaje i nakon izložbe, kao poticaj nekome tko se hoće time baviti. A knjige i svi pisani materijali, kao i muzejski sadržaji, mogu se prilagoditi osobama s invaliditetom.
U knjizi su, kako piše u svom uvodniku urednica mr. sc. Snježana Radovanlija Mileusnić, predstavljeni pionirski, ali vrsni primjeri muzejskih publikacija za osobe s invaliditetom, izabrani kao poticaj ostalim muzejima u Hrvatskoj da i oni prihvate taj nakladnički izazov koji bi u konačnici trebao postati ustaljenom praksom dostupnih muzeja kakvima teže.
Višnja Zgaga spominje i važnost primjene različitih interpretacijskih modela i alata, od taktilnih replika do informacija na brajici, jednostavniji i jasniji sustav orijentacije u muzeju, mogućnosti bolje rasvjete muzejskih izložaka, mogućnost upotrebe audiovodiča i dr. Imajući sve te činjenice u vidu, izražava nadu da će se i hrvatska muzejska zajednica aktivnije i angažiranije posvetiti prenošenju svojih baštinskih sadržaja osobama koje dosad nisu imale tu mogućnost – osobama s invaliditetom.
