sažetak:
Monografija Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj – osmanska i suvremena baština autora dr. sc. Zlatka Karača i dr. sc. Alena Žunića koja otkriva gotovo nepoznatu, a vrlo vrijednu islamsku baštinu na prostoru Hrvatske predstavljena je ovaj mjesec u Oris kući arhitekture u Zagrebu. Autori su svoje desetogodišnje istraživanje nasljeđa islamske kulture u Hrvatskoj okrunili knjigom opsežnog sadržaja koja se kroz tri poglavlja bavi orijentalnom arhitekturom i urbanizmom u Hrvatskoj u vrijeme 16. i 17. stoljeća te modernom i suvremenom islamskom arhitekturom 20. i 21. stoljeća.
Prvo poglavlje naslovljeno je Osmansko-islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj, povijesno nasljeđe 16. i 17. stoljeća. Autori naglašavaju kako se islamska baština na tada okupiranim dijelovima Hrvatske „taložila u rasponu od čak tri stoljeća, duže od bilo kojeg stilskog razdoblja u nas“ te da su istraživanja tog baštinskog blaga do sada bila začuđujuće površna i malobrojna. Povijest osmanske arhitekture i graditeljstva kronološki je prikazan i potkrijepljen mnogobrojnim ilustracijama, tlocrtima i crtežima. Opisane su građevine poput džamija, mesdžida, hamama, turbeta, tekija, medresa, saraja, kula, vodenica, mlinova, ćuprija, drumova, ali i složena hidrotehnička gradnja i vodovodni sustavi. Osim arhitektonskih dostignuća, u povijesni kontekst smješten je i umjetnički obrt čiji nam tragovi otkrivaju skulpturno umijeće obrade kamena, dekorativnih natpisa, umjetnost keramike, stakla, tekstila i rukopisnu ostavštinu islamske kulture.
Drugi dio monografije nosi naziv Moderna i suvremena islamska arhitektura u Hrvatskoj, novo nasljeđe 20. i 21. stoljeća. Krajem 17. stoljeća, nakon kršćanske reconquiste, zgrade simboli islama sustavno se počinju rušiti ili prenamjenjivati (često u kršćanske crkve), a muslimansko stanovništvo iseljavati. Slijedi period od dva stoljeća islamske nenazočnosti u Hrvatskoj sve do kraja 19. i početka 20. stoljeća, kaže Karač. Proučavanjem suvremene islamske arhitekture u Hrvatskoj autori su pokušali valorizirati projektirane i izvedene islamske građevine religijske namjene i zaključili da one „čine autorski relevantan sloj hrvatske arhitekture, vremenski pozicioniran od razdoblja međuratne moderne do danas, i to s djelima istaknutih arhitekata i likovnih umjetnika poput Stjepana Planića, Zvonimira Požgaja, Omera Mujadžića, Jurja Najdharta, Mirze Gološa, Dušana Džamonje i dr.“
Treće poglavlje posvećeno Vukovaru najvećeg je obima i sadrži dosad nepublicirane tekstove, a naslovljeno je Turski Vukovar 1526. – 1687. – kasaba, nahija i kadiluk, osmanska urbanizacija na primjeru jednoga hrvatskoga grada. Autori ga označuju "svojevrsnim pokaznim obrascem obrade urbanističko-arhitektonskog razvoja jednoga našega grada za osmanske vladavine". Studija o Vukovaru prvenstveno problematizira prostornu organizaciju, urbanistički razvoj, sliku grada i njegovu arhitekturu u periodu od 161 godine osmanske vladavine. Trud uložen u sveobuhvatni prikaz teme prepoznajemo u mnogobrojnim statističkim podacima, bilješkama uz tekst i kazalima uključenima u monografiju.
Knjiga sadrži karte Hrvatske s detaljnim prikazom postojeće i nestale arhitekture, arhivskih i muzejskih zbirki te popisa ustanova (najčešće muzeja i samostana) u kojima su pohranjene. Opsežan popis literature, bilješke i ilustracije detaljno objašnjavaju okolnosti izvršenih radova, prezentiraju dizajn eksterijera i interijera kao i autore idejnih projekata. Tekst je usporedno preveden na engleski jezik, a njegov završni dio sadrži glosar turcizama i kazalo imena.
Recenzent ove monografije prof. dr. sc. Zlatko Jurić piše kako je „po originalnom odabiru teme, sadržajnoj punini i pouzdanome znanstvenom postupku istraživanja ova knjiga važan doprinos povijesti hrvatske arhitekture i umjetnosti, što će s korpusom slabo poznatih primjera orijentalne baštine naš kulturni milje pozicionirati kao zanimljivo područje preklapanja i interakcija između likovnosti kršćanskoga i islamskoga svijeta.“ (Vladimir Cerovac)
