polje za pretragu:
Moguti : zaboravljena priča čuvara turopoljskih lugova
978-953-7012-35-9
Biblioteka zaboravljenih priča Perunfest
Muzejsko-edukativna publikacija
Slikovnica
hrvatski
Knjižnica MDC-a
Bašić, Zdenko (Bašić, Zdenko)
Muzej Turopolja
Velika Gorica
knjiga
Knjižnica
2020
Legende
Turopolje
Muzej Turopolja u Velikoj Gorici, tijekom travnja objavio je novu slikovnicu ilustratora i grafičkoga dizajnera Zdenka Bašića – Moguti: zaboravljena priča čuvara turopoljskih lugova. Slikovnica je rezultat višegodišnje suradnje Muzeja i Bašića s kojime je, kao umjetničkim direktorom, Muzej pokrenuo i festival pod nazivom Perunfest – Festival zaboravljenih priča i narodnih predaja u magičnom Starom gradu Lukavcu nadomak Velike Gorice. Stoga je i slikovnica objavljena kao prva u novopokrenutoj Biblioteci zaboravljenih priča Perunfest.
Središnji lik je – mogut, mitsko stvorenje iz Turopolja koji se smjestilo u srcu hrasta, „drvu svijeta“ pa tako i u logotipu Perunfesta. Jedno je od bića iz usmenih predaja, kazivanja i narodnih priča koje se za razliku od mnoštva drugih, spominje vrlo rijetko. Na uvodnim stranicama knjige, Josipa Matijašić kazuje:
Mogut je ponajprije seoski zaštitnik. Nitko ga ne poznaje, ali svi znaju da postoji i bdi nad selom kao viša sila. Postoje priče da su Turopoljci tu i tamo znali susresti moguta. Spominjali su da se mogut može pretvoriti u ribu, prasca ili u zmaja. Inače se pojavljuje u svom ljudskom obliku, kao visoki čovjek sa starinskim turopoljskim šeširom, u dugoj čoji, naslonjen na hrast.
Morgut ... daje, ali i oduzima, nagrađuje i kažnjava. Veže ga se uz dobar ili loš urod, uz munje, vjetrove, grmljavinu. To ovisi o čovjeku. Ako ga se štuje i udovoljava mu, onda će on ljudima biti dobar i brinuti se za njih.
Mogut, rođen iz žira iz utrobe mrtve majke, štitio je ljude i šumu na isti način na koji su ljudi štitili svoje hrastove jer on – Ne traži drugo nego da su ljudi pošteni i da se s njim dobro postupa. I tu leži njegov smisao. Uzajamno razumijevanje i skladan suživot.
Osim ponovnog oživljenja staroslavenske priče o mogutima, Bašićeva slikovnica nastala je motivirana i željom za očuvanjem hrastovih šuma turopoljskog luga. Naime, osim što su se svinje hranile žirom u turopoljskim, hrastovim šumama, a ljudi vjerovali u njihovu ljekovitu i blagotvornu moć, hrastovina se koristila za gradnju hiža, čardaka, kurija i kapelica.
Tako se na ilustracijama slikovnice nalazi i dvanaest hrastovih crkvica i dvorova za koje Bašić kaže: Ušle su u legende i rijetki su ti koji se sjećaju gdje još stoje sakrivene. Oni koji će slijediti stope moguta, možda nabasaju i na ove drvene drevne čuvare.
No, šume oboljevaju i propadaju ili neumjerenom i neplanskom sječom nestaju! Tako Bašić u jednom od intervjua uz objavu slikovnice spominje i legendu o Vratima od krča, podignutima u 17. stoljeću na mjestu do kojega se šuma krčila, a iza kojih se nije dirala jer bi se svaki put kada bi se srušila dogodila neka velika nesreća, poput Prvoga svjetskog rata kada ih je poplava odnijela (ili corone nakon što su nedavno slučajno porušena traktorom za izvlačenja debala!).
Zdenko Bašić, sa svojim jedinstvenim književno-likovnim pristupom u kojemu koristi tehniku „miksanja“ fotografije, modela i lutaka s maštovitim kostimima, digitalnoga crtanja, akrila i akvarela, stvorio je još jednu slikovnicu, koja nam, prema riječima Koraljke Jurčec-Kos kroz autoru svojstvenu vještinu da prepoznatljivim prepletom znanja o slavenskoj mitologiji (dopunjena sugestivnošću obiteljske usmene predaje) i osobne duboke ukorijenjenosti u neiscrpnost pojedinih prostora ponudi novu interpretaciju i senzaciju na staru zaboravljenu priču. Slojevito biran slijed ilustracija dokumentira osebujan autorov transmedijski izričaj i dubok ekološki poriv u narativu nove slikovnice.
U nestrpljivom iščekivanju slikovnice, s njezinih desetak stranica dostavljenih u pdf-u ljubaznošću ravnateljice Muzeja Turopolja, izdvajamo:
Sreća je velika kao mogut, a ni u čemu nije toliko zarazna kao kad se mogut smije… Koji su vidjeli moguta, govore da imaju veliki osmijeh. Kako god, svaki mogut koji je imao svoj lug i kraj njega malo selo koje je štitio i kojemu je pripadao, bio je zadovoljan mogut.
Na kraju, ne zaboravimo – svatko od nas ima svojega moguta:
Moguti donose svjetlost u tuđe živote, pa se nikad ne boje hodati u mraku. Uvijek ih treba poštovati jer kako mogut žir donese, tako ga i odnese. (Snježana Radovanlija Mileusnić)
